Ekonomski opstanak i nezavisnost medija ne smiju ugrožavati ni država, ni bilo koje druge javne i privatne kompanije ili organizacije. Prijetnja ekonomskim sankcijama je neprihvatljiva u demokratskim društvima, a država mora osigurati zakonsku zaštitu medija u slučajevima vršenja ekonomskih pritisaka i/ili pokušaja „ucjenjivanja“ medija kroz financiranje iz javnih budžeta, marketinške aktivnosti ili plaćeno javno oglašavanje. Privatne kompanije moraju poštovati neovisnost medija i suzdržavati se od vršenja pritisaka i pokušaja brisanja granice između reklame i novinarskog sadržaja.

Sve države dužne su osigurati medijima uživanje pune zaštite neovisnog sudstva i vlasti u obavljanju  svoga posla. To se posebno odnosi na obranu novinara i drugog redakcijskog osoblja od fizičkih napada i maltretiranja. Pravosudni organi moraju pažljivo istraživati i kažnjavati svako kršenje tih prava, kao i prijetnje uskraćivanjem tih prava.

Cenzura mora biti apsolutno zabranjena. Moraju postojati garancije da je neovisno novinarstvo u svim medijima slobodno od progona, pritisaka i političkog ili regulatornog miješanja vlasti. Tiskano i online mediji ne bi smjeli biti obuhvaćeni propisima o izdavanju državnih dozvola.

Korištenje satire kao novinarskog izražajnog sredstva je potpuno legitimno. Humoristični i satirični žanr, zaštićen Članom 10. Konvencije, dozvoljava viši stupanj pretjerivanja, čak i provokacije u medijskim sadržajima, sve dok javnost nije obmanuta o činjenicama.

Isto tako, zadaća medija nije ograničena samo na informiranje javnosti – pluralistička demokracija i sloboda političke debate zahtijevaju da javnost bude informirana o pitanjima od javnog značaja, što podrazumijeva pravo medija na prenošenje negativnih informacija, kritičkih mišljenja o političkim ličnostima i javnim službenicima, kao i pravo javnosti da ih sazna. U tom kontekstu važno je istaći kako je legitimno pravo novinara i medija da objavljivanjem informacija o javnim ličnostima i službenicima „šokiraju“, „uznemire“, pa čak i „uvrijede“, sve dok za to postoji javni interes i pravo javnosti da bude obaviještena o svim pa i kontraverznim pitanjima.

Od odgovornih medija i novinara očekuje se također da poštuju i prava autora čija djela su koristili, bilo da se radi o autorskim djelima ili o srodnim pravima. To su temeljna prava za ljudsko stvaralaštvo. Ona pružaju autorima poticaj u obliku priznanja i novčanih naknada, s jedne strane, a s druge strane pružaju im i određenu sigurnost da se njihova djela mogu distribuirati bez bojazni od neovlaštenog umnožavanja. Osnova za zaštitu autorskih prava nalazi se u zakonu o autorskom pravu i srodnim pravima, ali i u kodeksu novinarske etike i profesionalnog postupanja medija i novinara. On daje pravo vlasniku, koje je imovinske prirode, da odobri ili zabrani korištenje svog djela na bilo koji način.

U praksi ova djela još uvijek nisu zaštićena na odgovarajući način, jer prava njihove distribucije, korištenja i pokazivanja javnosti se zloupotrebljavaju u medijima. Mediji mogu koristiti razumne sažetke s ograničenim citatima, materijale iz drugih publikacija ili nosilaca autorskih prava, bez izričite dozvole za to, sve dok je izvor naznačen na odgovarajući način. Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskoga prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samome materijalu.

Privatni i obiteljski život političkih ličnosti i javnih službenika treba biti zaštićen od medijskog izvještavanja po članku 8. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ipak, informacija o njihovom privatnom životu može biti iznesena kada je od direktnog javnog značaja za način na koji su obavljali ili obavljaju svoje funkcije, nastojeći da se izbjegne nepotrebna šteta za treće osobe ( djecu javnih i političkih ličnosti, ostale članove njihovih obitelji…).

U korištenju prava na uplitanje u privatni život političkih i javnih osoba radi javnog interesa,  „interes javnosti“ se treba razumjeti na način kako je on definiran kodeksom novinarske etike: „kao postupak i/li informacija kojima je namjera pomoći javnosti u donošenju ličnog mišljenja i odluka o pitanjima i događajima, uključujući i napore otkrivanja kaznenog djela ili prekršaja, te spriječiti zavođenje javnosti nekom izjavom ili postupkom pojedinca ili organizacije“. Interes javnosti, u smislu objavljivanja informacija iz privatnog života javnih ličnosti, novinari i urednici trebaju procjenjivati i utvrđivati u svakom pojedinačnom slučaju.

Isto tako, kada političke ili javne ličnosti privlače pažnju javnosti na dijelove svog privatnog života, mediji imaju pravo da te segmente „izlože nadziranju“ odnosno koriste u medijskim sadržajima i o tome obavještavaju javnost. Obrade tema, koje uključuju osobne tragedije, bit će  obzirno tretirane, a pogođenim osobama će se prići diskretno i sa suosjećanjem.

Zaštita novinarskih izvora i pravo novinara na korištenje neimenovanih izvora informacija moraju se strogo poštovati.  Pretrage redakcija i drugih prostora kojima se novinari služe, kao i prisluškivanje i presretanje novinarskih razgovora sa ciljem da se identificiraju novinarski izvori ili da se naruši povjerljivost uređivačkog procesa u medijima, neprihvatljivi su u demokratskim društvima.

Čak i u situacijama kada se želi osigurati posebna zaštita novinara, agencije ili pravosudne institucije koje provode zakon ne bi trebale zahtijevati od medijskih profesionalaca da im ustupe informacije ili materijal (npr. zabilješke, fotografije, audio ili video zapise) koji su sakupljeni u kontekstu pokrivanja kriznih situacija, niti bi takav materijal smio biti zaplijenjen kako bi se koristio u pravnim procedurama. Svaki izuzetak kod ovih načela bio bi protivan Članku 10. Europske konvencije o ljudskim pravima i relevantnim slučajevima Zakona o Evropskom sudu za ljudska prava.

Sloboda kritike javnih službenika daje novinarima i medijima  mogućnost javnog nadzora nad radom javnih službenika i javnih osoba općenito. Političke ličnosti, javni službenici i druge javne osobe „dobrovoljno“ su odlučile steći povjerenje javnosti i prihvatile su da budu izložene  javnoj političkoj debati. Stoga su predmet neposrednog javnog nadzora i potencijalno velike i značajne kritike u medijima zbog načina na koji su obavljali ili obavljaju svoje dužnosti. Na taj način mediji doprinose transparentnosti i odgovornom obavljanja funkcija, te zaštiti slobode političke debate i javnog propitivanja tema od značaja za život građana.

Političke ličnosti ne trebaju uživati veću zaštitu javnog ugleda i drugih prava od ostalih pojedinaca, i stoga ne bi trebale postojati teže zakonske sankcije protiv novinara i medija ukoliko kritiziraju i kroz medijske sadržaje izlože sudu javnosti političke i javne ličnosti. Ovaj princip se također primjenjuje na javne službenike; izuzeci se smiju dopustiti jedino gdje su zaista neophodni kako bi omogućili javne službenike da obavljaju svoje funkcije na pravi način ( kao na primjer u pravosuđu).

Novinarima i medijskim djelatnicima kao i svim ostalim zaposlenim jamče se prava koja proizlaze iz radnog odnosa. Pojedinačna prava iz radnog odnosa su: pravo na rad, zabrana diskriminacije, zaštita u radnoj sredini, pravo na odgovarajuće uvjete rada, pravična naknada, pravo sindikalnog organiziranja i djelovanja, pravo kolektivnog pregovaranja, pravo radnika na informaciju i konzultacije i posebna zaštita određenih kategorija radnika: djece i mladih, žena, pripadnika ranjivih i manjinskih grupa, radnika migranata, itd…

Pojedinačna prava iz radnog odnosa zaštićena su različitim vrstama zakona, a najdirektnije  zakonom o radu koji se odnosi na obaveze poslodavca da sa novinarima i medijskim djelatnicima zaključe ugovor o radu, da im prema tom ugovoru vrše uplate za zdravstveno i penziono osiguranje, da njihovo radno vrijeme ne smije biti duže od onog koje je predviđeno zakonom, ne smije im se uskratiti pravo na godišnji odmor, na plaćeno odsustvo, ne smije im se isplatiti plaća manja od ugovorene, dakle, garantiraju im se sva prava kao i ostalim zaposlenim građanima u državi.

Pravo na slobodan pristup informacijama smatra se temeljnim osloncem izgradnje demokratskog društva u kojem je pravo javnosti na informacije definirano kao vrhunski princip djelovanja vlasti na svim razinama. Ono počiva na načelu koje kaže kako je  objavljivanje informacija u posjedu javnih vlasti pravilo, a neobjavljivanje izuzetak. Novinari i mediji  imaju pravo na neometan pristup svim informacijama i izvorima informacija, uključujući i one u inozemstvu.

Države i institucije pod kontrolom države su se obavezale (domaćim zakonima i/ili prihvaćanjem međunarodnih konvencija) da novinarima i medijima neće ograničavati slobodu pristupa informacijama, te da će ih podržavati u njihovom zadatku prikupljanja i traženja informacija. Iako nije „rezervirano“ samo za novinare već i za sve druge građane, pravo na slobodan pristup informacija je od izuzetnog značaja za novinarsku profesiju iz razloga što predstavlja osnovu za slobodno društvo i slobodne medije i novinare,  koji će, konzumiranjem tog prava, moći doprinositi uspostavljanju odgovorne i transparentne vlasti, te pomovirati sudjelovanje građana u procesu donošenja odluka javnih organa.

Pravo na slobodu izražavanja sadrži: pravo na slobodu mišljenja, pravo primanja informacija i ideja, pravo prenošenja/širenja informacija i ideja i pravo na slobodu novinarskog istraživanja.

Sloboda mišljenja je prvi uvjet za sve druge slobode i uživa apsolutnu zaštitu. Sloboda prenošenja informacija i mišljenja ima veliki značaj za politički život svake države, kao i za život svakog njenog građanina. Sloboda primanja informacija i ideja je pravo da se informacija prikuplja i traži putem svih zakonitih izvora i reflektira se na slobodu tiska/medija, uključujući slobodu tiska i distribucije novina te drugih glasila, slobodu emitiranja radio i televizijskog programa, slobodu objavljivanja medijskih sadržaja putem interneta, ali i obaveze onih koji u tim procesima sudjeluju.

U skladu sa Zakonom o Europskom sudu za ljudska prava i njegove interpretacije članka 10. Europske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama, pravo na slobodu izražavanje je prošireno ne samo na slobodu objavljivanja, nego i na slobodu novinarskog istraživanja koja je  jako bitna za istraživačko novinarstvo.

Pravo novinara i medija na prikupljanje, istraživanje i širenje informacije ne smije biti predmet prijetnji, ograničenja ili kažnjavanja. EU standardi slobode izražavanja nalažu svim vladama da proklamiraju, štite i poštuju pravo na slobodu izražavanja, kao i raznovrsnost medija  u svim njihovim oblicima, kao i njihove političke, kulturne i društvene misije.